Rudolf Lubinski

Rudolf Lubinski (rođen: Rudolf Loewy) (Zagreb, 31. 10. 1873 - Zagreb, 27. 3. 1935) austrougarski i jugoslavenski arhitekt, jedan je od najvećih arhitekata secesije u Hrvatskoj.

Rudolf Lubinski
Arhitekt / Graditelj
Nacionalnost	Kraljevina Jugoslavija
Rođenje	(1873-10-31)31. 10. 1873.[1] Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija
Smrt	27. marta 1935. (dob: 61)[1] Zagreb, Kraljevina Jugoslavija
Stvaralaštvo
Stil/razdoblje	secesija
Najznačajnija djela	Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu Zgrada osiguranja, Mihanovićeva ul., Zagreb

Biografija

Arhitekt Rudolf Lubinski je rođen 31. 10. 1873 u imućnoj zagrebačkoj zemljoposjedničkoj židovskoj^[2][3][4] porodici Loewy.^[5] Nakon završene klasične gimnazije, 1896, Lubinski je otišao na studije u njemački Karlsruhe, gdje je upisao Visoku tehničku školu kod uglednog historicističkog arhitekta prof. dr. Josefa Durma.^[5][6] Nakon završena petog semestra Lubinski, koji se tada potpisivao i kao Loewy, je prekinuo studij i počeo raditi kao suradnik u Durmovu atelijeru. Jedini objekt za koji se pouzdano zna da je Lubinski radio s Durmom iz tog vremena je Sveučilišna knjižnica u Heidelbergu,^[5] te objekti u Kölnu, Freiburgu i drugim gradovima tadašnjeg Njemačkog Carstva.^[6] 1905, u potrazi za novim poslom, sa suprugom Hildom se preselio iz Karlsruhea u Zurich.^[5]

1907 godine Lubinski se vratio u Zagrebu,^[6] gdje je s građevnim poduzetnikom i industrijalcem Adolfom Müllerom pokreće "Građevno poduzetništvo Müller i Lubinski arhitekt". Do Prvoga svjetskog rata Lubinski je u Zagrebu izveo niz višestambenih najamnih kuća, uglavnom za Hipotekarnu banku, te nekoliko obiteljskih vila i kuća, no projekt koji će ga učiniti slavnim nekadašnja je Kraljevska i sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu u Zagrebu.^[5] Projektirao je stambene kuće u: Nazorovoj, Petrinjskoj i Masarykovoj ulici. Njegovi značajniji projekti su bili: Evangelički centar u Gundulićevoj ulici 1909 godine, Svećenički dom u Palmotićevoj ulici 1910 godine, Zgrada osiguravajućeg zavoda u Mihanovićevoj ulici 1928 godine.^[5] Također je radio na objektima u Bjelovaru i Novoj Gradišci.^[6] Od 1911 do 1913 radio je na svom najvećem projektu zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu. Lubinski je prijavio projekt pod motom "Proprio Marte". Od devet pristiglih radova ocjenjivački sud, kome je predsjedao bečki arhitekt Karl Mayreder, odlučio je da prvu nagradu podjele Lubinski i Dionis Sunko, dok je treća nagrada pripala Svetomiru Šimuncu-Volčanšeku, tada još studentu arhitekture u Minhenu. Sama izvedba je povjerena Lubinskom, koji se 1910 obrazlažući svoj projekt pozivao upravo na svoja iskustva stečena kod Josefa Durma pri gradnji sveučilišne knjižnice u Heidelbergu. Potreba za takvim objektom postojala je u Zagrebu otprije, a osobito nakon osnutka Sveučilišta 1874, te nakon rušenja renesansnih utvrda, Bakačeve kule i zgrade Metropolitanske knjižnice pred katedralom potkraj 1906 godine. Taj objekt je bio ono što se danas zove total dizajn. Lubinski je projektirao sve na tom objektu i tako ostvario jedinstvo arhitekture, dekora i opreme.^[5]

Godinu nakon dovršenja Kraljevske i sveučilišne knjižnice započeo je Prvi svjetski rat. Lubinski je čitav rat proveo na frontu. 1918 godine, po završetku rata, obolio je od španjolske gripe i vratio se u Zagreb. Između Prvog i Drugog svjetskog rata atelijer Rudolfa Lubinskog je prerasto u veliki projektni biro u kome su surađivali arhitekti koji su nakon pionirskoga protomodernističkog razdoblja bili protagonisti klasičnog modernizma 1930-ih. Neki od njih su: Stjepan Planić, Stjepan Gomboš, Lavoslav Horvat, Juraj Neidhardt, Hinko Bauer, Marijan Haberle, Bograd Petrović i mnogi drugi. Atelijer Lubinski bio je kreativno rasadište u kojem su nadolazeći naraštaj vodećih arhitekata stjecali svoja prva praktična iskustva.^[5] Od 1926 do 1930 radio je na Sefardskoj sinagogi u Sarajevu "Il Kal grandi".^[7]

Jedno od najfascinantnijih ostvarenja Rudolfa Lubinskog iz kasne modernističke faze poslovna je zgrada braće Marić tj. palača Shell u Gajevoj 5 iz 1931/32. Ta zgrada je njegovo posljednje ostvarenje u kome, nakon niza postsecesijskih realizacija iz 1920-ih, Lubinski svoj životni opus zaključuje predstavljanjem tada najavangardnijih arhitektonskih načela.^[5]

Arhitekt Rudolf Lubinski je umro 27. 3. 1935 u Zagrebu, te je pokopan u porodičnoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju zajedno sa suprugom Hildom.^[8]

Povezano

• Knjižnica na Marulićevu trgu